Zašto moja generacija nije slučajnost?

Ovo ne pišem iz nostalgije. Niti da bih idealizovao prošlost.

Pišem jer prepoznajem obrazac. Ljude koji su odrasli sedamdesetih. Način na koji razmišljaju. Kako ulaze u problem. Kako podnose tišinu. Kako čekaju. Kako ne paniče.

Psihologija danas ima termine za ono što smo mi tada živeli bez teorije. Kada ih povežem, postaje jasno: to nije bila slučajnost. Bio je to kontekst koji je oblikovao mozak i telo, na način koji se više ne ponavlja.

Sloboda + odgovornost = retka kombinacija

Ako ste odrasli sedamdesetih, formirani ste u kratkom istorijskom prozoru: maksimalna sloboda, minimalna zaštita, stvarne posledice.

Roditelji nisu upravljali vašim emocijama. Nisu vam popunjavali vreme. Nisu vas štitili od svakog rizika.

I upravo tu počinje razlika.

Samostalno rešavanje problema

Jedna rečenica je definisala detinjstvo: „Idi nađi nešto da radiš - ili ću ti ja naći."

Dosada nije bila stanje. Bila je greška u proceni.

Bez rasporeda. Bez „aktivnosti". Bez spoljne stimulacije. Morao si da osmisliš ceo dan — iz ničega.

Zato ste gutali knjige, vozili bicikl satima, lutali bez cilja. Mozak je naučio veštinu koju savremeno detinjstvo preskače: kako da stvori smisao iz praznine.

Nikada nisam naučio da očekujem da me neko zabavi, smiri ili motiviše. To se tada jednostavno nije podrazumevalo.

Telo kao nosilac znanja

Odrastali smo u telu koje je stalno bilo u pokretu. Padovi, trčanje, umor i bol nisu se analizirali — prihvatali su se.

Zato danas često ne razmišljamo prvo. Prvo osetimo.

Nismo prvo razmišljali.
Prvo smo osećali.

Instinkt za rizik, granicu i hitnost nije došao iz objašnjenja, već iz iskustva. Telo je naučilo ono što razum danas samo potvrđuje.

Adaptivna procena rizika

Penjanje na previsoka stabla. Bicikli bez kaciga. Vatrometi. Povrede. Ožiljci.

To nije bilo neodgovorno. Bilo je edukativno.

Svaki pad i svaka greška učili su nervni sistem razliku između stvarne opasnosti i podnošljivog rizika. Zato danas, kada nastupi haos, ne reagujemo panikom — već procenom.

Današnji problem nije što deca imaju previše zaštite, već što nemaju priliku da razviju samopouzdanje koje dolazi iz preživljavanja sopstvenih grešaka.

Udobnost u samoći

Sati provedeni sami. Muzika. Razmišljanje. Lutanje.

Ne zbog usamljenosti, već zbog odsustva stalne buke. Ništa nije tražilo pažnju svakih nekoliko sekundi.

Mozak se nije navikao na neprekidnu stimulaciju. Zato tišina danas ne izaziva nemir — izaziva fokus.

Dosada nikada nije bila vanredno stanje. Bila je prostor.

Analogno strpljenje

Čekanje je bilo normalno stanje.

Jedna epizoda nedeljno. Film koji se razvija danima. Brojevi telefona koji se pamte.

Strpljenje nije bilo vrlina. Bilo je podrazumevano.

Zato trenutno zadovoljstvo danas deluje plitko. Navikli smo na dubinu.

Hijerarhija i autoritet

Odrastali smo u jasnim hijerarhijama. Nisu bile prijatne, ali su bile razumljive.

Znalo se ko odlučuje. Ko snosi posledice. Gde su granice.

To je stvorilo ljude koji ne traže stalnu potvrdu, već preuzimaju odgovornost. Ljude koji ne pitaju prvo „da li smem", već „šta treba uraditi".

Nesupervisana autonomija

Sa osam godina izlazilo se iz kuće sa jednim pravilom: vrati se kad se upale svetla.

Bez praćenja. Bez poziva. Bez kontrole.

Morali smo sami da procenjujemo situacije, donosimo odluke i živimo s posledicama. Roditelji nisu bili naši prijatelji - bili su autoritet. I verovali su da smo sposobni.

To poverenje je izgradilo unutrašnji kompas.

Zašto se danas ponekad osećamo „van sistema"

Ako vam savremeni svet deluje preglasan, preosetljiv ili fragmentiran — problem nije u vama.

Nezavisnost koja izgleda kao hladnoća - kompetencija.
Tišina koja izgleda kao povučenost - dubina.
Strpljenje koje izgleda kao apatija - disciplina.

To nisu mane - to su sposobnosti koje polako nestaju.

Ne mislim da smo „bolji". Ali znam da smo drugačije formirani.

Odrasli smo u trenutku kada je detinjstvo još uvek bilo slobodno, a posledice stvarne. Kada se karakter nije objašnjavao, već testirao.

To vreme se neće vratiti. Ali ono što je tada izgrađeno, ostaje.

Nismo odrasli brže. Odrasli smo dublje.

Sloboda bez odgovornosti kvari. Odgovornost bez slobode lomi. Mi smo imali oboje.

I to je struktura koju i danas nosimo sa sobom.