Misli koje ostaju. O učenju, radu i životu.
Ne zato što sam očekivao zahvalnost – Valentin Kuleto

Pre nekoliko godina prodao sam značajan deo kompanije koju sam gradio decenijama. To je bio jedan od onih retkih trenutaka kada shvatite da se jedan deo vašeg života završio.

Tokom samog procesa mnogo sam razmišljao o institucijama, zaposlenima, budućnosti sistema i ljudima koji će nastaviti da vode organizaciju nakon mene.

Među njima je bila i jedna mlada osoba kojoj sam posvetio mnogo vremena. Doveo sam je u sistem. Godinama je učila. Napredovala. Dobijala sve veće odgovornosti. Rasla zajedno sa organizacijom. Na kraju je stigla do jedne od najodgovornijih rukovodećih pozicija u sistemu.

Neki su govorili da bi bez te prilike njen profesionalni put izgledao potpuno drugačije: „Da nije bilo Vas, danas bi verovatno tražila svoje mesto po školama.“ Svaki put kada bih to čuo, prekidao bih takve razgovore. Nikada nisam želeo da bilo čiji život merim time šta bi bio da nije bilo mene. Možda su bili u pravu, možda nisu. Danas znam da to uopšte nije važno. Važno je šta čovek uradi sa prilikom koju dobije. Sve ostalo pokaže vreme.

Kada je transakcija završena, ostala je na toj poziciji na koju sam je postavio. To mi je tada delovalo potpuno prirodno. Verovao sam da je to dobro i za nju i za organizaciju.

Godinama nakon transakcije povremeno bi do mene dolazile priče o tome šta govori o meni i kako me predstavlja drugima. U početku sam ih odbacivao. Znam koliko se tuđe reči lako pogrešno prenesu i koliko jedna rečenica, izvučena iz konteksta, može da dobije sasvim drugo značenje. Ali kada je ista slika počela da mi dolazi od različitih ljudi, više nisam mogao da je pripišem slučaju. Nisam mogao da znam šta je tačno izgovoreno, niti u kom kontekstu, ali me je ipak pogađalo da osoba koja me je toliko dugo poznavala, sa kojom sam radio, koju sam gledao kako raste i kojoj sam godinama pružao bezrezervnu podršku, danas o meni govori na način u kojem jedva prepoznajem odnos koji smo nekada imali.

Ne zato što sam očekivao zahvalnost. Nego zato što sam očekivao sećanje. A to nije isto.

Vremenom sam počeo da razmišljam o tome zašto se takve stvari događaju. I što sam više razmišljao, sve sam više u tome video ljudsku prirodu.

Kada neko provede veliki deo života razvijajući se uz nekoga, prirodno je da jednog dana poželi da stane potpuno sam. Da dokaže sebi da može. Da pokaže drugima da može. Da izađe iz senke.

Problem je što neki ljudi misle da iz senke mogu izaći samo ako ugase svetlo koje ih je nekada obasjavalo. Možda čak i ne shvataju da to rade. Kao da je priznanje tuđeg doprinosa prepreka sopstvenoj veličini. A nije. Naprotiv.

Godinama sam upoznao mnogo uspešnih ljudi. Oni najveći imali su jednu zajedničku osobinu: nikada ih nije bilo sramota svog početka, niti ljudi koji su im pomogli da stignu tamo gde jesu. Verovatno sam zato dugo verovao da je takvo sećanje prirodno. Nisam očekivao da mi neko nešto vrati, ali jesam očekivao da ne zaboravi. Danas shvatam da je i to bilo očekivanje. I upravo je tu bila moja greška.

Možda sazrevanje upravo počinje onda kada prestanemo da vrednost onoga što smo dali merimo ponašanjem onoga koji je primio.

Danas zato više ne pokušavam da izmerim koliko je neko zahvalan za ono što sam mu dao. Ne pokušavam ni da utvrdim da li pamti isto što i ja.

To više nije moj deo priče.

Moj deo je ono što sam uradio kada sam bio u prilici da nekome pomognem.

Ako sam nekome otvorio vrata, pomogao mu da poraste ili mu dao priliku koju možda tada nije imao, danas mi je dovoljno da znam da sam verovao da je to ispravno.

Šta će ta osoba jednog dana misliti o meni, govoriti o meni ili pamtiti o našem zajedničkom putu pripada njenom karakteru.

Ono što sam ja uradio pripada mom.

Trebale su mi godine da razumem tu razliku.

Tada pomoć prestaje da bude investicija.

I postaje princip.